Običaji i tradicije u katunima

Katuni u Crnoj Gori su prava, živa riznica brojnih običaja i specifične kulture i tradicije koji su se sačuvali od davnina do danas. Stil života u katunu diktirao je, a i danas diktira brojne druge stvari kao što su gastronomija, aktivnosti vezane za slobodno vrijeme i za zabavu, a najzanimljiviji je jako blizak odnos i suživot prirode i čovjeka što je u urbanim područjima nemoguće vidjeti. Upravo ta izloženost prirodi je i uticala na to da se formiraju određene navike i običaji svojstveni samo katunima.

Gastronomija

Udaljenost katuna od sela i nemogućnost čestih odlazaka u nabavke su uticali da se gastronomija u katunima formira oko resursa i namirnica koje mještani u katunu proizvode, ili koje mogu naći u svom okruženju. U oba slučaja, radi se o visoko-kvalitetnoj hrani, potpuno prirodnoj i nezagađenoj, što je u 21. vijeku prava rijetkost i što ovom vidu gastronomije daje ogromnu vrijednost.

Mještani sa sobom iz sela nose ili redovno nabavljaju isključivo pšenično i kukuruzno brašno, so, ulje, šećer i kafu. Bavljenje stočarstvom znači da porodice uživaju u obilju mliječnih proizvoda, pa su upravo ti proizvodi okosnica većine obroka u katunu. Neka od čuvenih jela su kukuruzni i pšenični kačamak, kukuruza, gotov ili cicvara, priganice, a čak i kuvan ili u kori pečen krompir sa planine ima poseban ukus pogotovo kad se jede sa domaćim sirom ili kajmakom. Domaći hljeb, od domaćeg brašna, koji se nekad pekao ispod sača a danas se peče u šporetu cigancu, ako je vruć i posluži se sa sirom ili kajmakom, neobično je ukusan i gosti sa strane ga stalno pominju. Jela u katunu su kalorična, kako bi obezbijedila energiju svim ukućanima koji preko cijelog dana imaju različite i naporne obaveze. Posebno ukusan specijalitet na planini je takozvani skrob, jelo koje se pravi od mladih kopriva, ili pita zeljanica, od zelja ubranog na planini. Ovce i jagnjad se rijetko kolju, obzirom da je u katunu teško sačuvati meso, ali se to radi onda kada se zna da će se sve brzo pojesti – kada su veliki radovi kao što je kosidba pa se okupi cijela i uža i šira porodica da pomogne, ili kada su sabori i kada katuni vrve od gostiju sa svih strana. Posebno je ukusan specijalitet u katunu jagnje pečeno na ražnju, oko kog se radi i po pola dana, ali kad napokon bude gotovo, zna se zašto se dugo čekalo.

I pića su ovdje domaća. Sokovi i likeri se prave od šišarke, borovih iglica, od divljih jagoda, borovnice, maline, kupine. Čaj se nikad ne kupuje, već se na planini beru različite ljekovite i aromatične trave, suše se, ponekad miješaju i tako spremaju. Slatkiši se rijetko prave, danas se kupuju i u katunu će slatkiš sačuvati da posluže gosta sa strane. A ono što su u nekadašnja vremena djeca koristila da se oslade i okrijepe dok čuvaju stoku je bio snijeg koji bi se našao u nekom smetu, preko kog se ako se ima, poprska malo šećera, i direktno preko toga pomuze malo ovčijeg mlijeka. To su djeca nekada u katunu zvala sladoled.

Igre

Nekada su katuni vrvili od života, bili puni i odraslih i djece, koji su nakon napornog dana morali naći način da se razonode. Ostale su zapisane brojne pjesme koje su se smišljale i pjevale na katunima, uz gusle ili bez njih. Djeca su imala posebne igre – koze ili prsten (sakrivanje i traženje prstena), kvočka (grupna igra u kojoj učestvuju i odrasli i djeca), plovak (kada je potrebno precizno dobaciti kamenčić na neko mjesto) i slično. Omladina je imala svoje igre, muške i ženske, muške obično vezane za odmjeravanje snage ili vještine među momcima, a ženske šaljive. Održavala su se i sijela, gdje se igralo i pjevalo, uglavnom uveče. A najvažniji događaji na katunima su bili sabori koji su se održavali u različito vrijeme na različitim planinama, uglavnom oko Petrovdana ili Ilindana, i bili su jako dobro posjećeni. U katunu ili na planini na kojoj se održava sabor bi se okuplila kompletna familija, došli bi rođaci i prijatelji, kao i ljudi iz drugih katuna. Ovo je tradicija koja se i danas održala, i u mnogim katunima se i danas može vidjeti neobično mnogo naroda na ove dane.

Rukotvorine

Kako bi skratili vrijeme, ali i kako bi napravili nešto što im je potrebno da to ne bi kupovali, i čobani i planinke su često vješti da sopstvenim rukama naprave neobično lijepe stvari. Žene uglavnom rade sa vunom, predu pa pletu čuvene vunjene čarape koje se lokalno zovu bjelače, prsluke i džempere, kape i šalove. To su one stvari koje najviše trebaju ukućanima. A ako se ima vremena i umješnosti, onda i vezu i heklaju. Nekada se od vune i tkalo, pravili se ćilimi, prekrivači, džaklje – torbe koje se i danas mogu vidjeti na planini samo ih danas rijetko ko pravi. Muškarci su uglavnom vješti sa drvetom, i u katunu će vam često reći da su svoje kolibe domaćini sami pravili. A neki od njih prave i razne druge stvari – kace i karlice, štapove koji su čobanima obavezan rekvizit, ponekad i frule i gusle, ukoliko su posebno vješti. I danas se često mogu vidjeti čobani na livadama kako dok čuvaju stado ponešto prave od drveta.