DURMITOR

,,Durmitor i kanjon Tare poprište su dramatičnih pojava i u reljefu i u vremenu, i u životu sveta ovde nastanjenog. U vrhovima i na stranama Durmitora kao da su se začas zaustavili, pokrenuti iskonskim silama, pojasevi Zemljine kore, i u izbrkanom redu, ustremili se koso ili sasvim uspravno, nadjahali jedni druge, sudarili se, propeli u nebo, strovalili u ambis, pa kao da će svakog časa ponovo da krenu uz lom i tutanj i novim ga reljefom zatalasaju…

Ali, planina i kanjon puni su i smirujuće ljepote, nježnosti i ljubavi. Ljepota Durmitor okriljuje: i zimi kad je od snijega i leda, pa ga sunce ogrije te zablješti kristalnom bjelinom i ljubičastim ledenim odsjajem. I s proljeća, kad se podnožjem po zelenim livadama cvijeće raspe, a gromada njegova ostane pod snijegom; kad ga uzbuktalo zelenilo i pjege poslednjeg snijega u zaladcima prošaraju. I ljeti, kad se livadama i kamenjarima ospe cvijeće svih boja, kad livade u podnožju narastu naviljcima i plastovima pokošene trave, čiji miris omamljuje i san navlači, a po proplancima se prospu slašću nabubrele modre i crvene bobice borovnica i jagodica. I u jesen, kad tamne šume usplamte crvenim i žutim bojama javora, mlječika, bukve, kalike.” U knjizi „Durmitor i Tara – svjetska prirodna baština“ napisao je Mihailo Brajović.

Durmitorsko područje čine tri reljefne cjeline: masiv Durmitora, Pivska planina, Jezera drobnjačka (Jezerska površ, Drobnjačka površ).

Čudesni okvir durmitorskog masiva iscrtale su moćne vode. Sa sjevera, njegove strane se spuštaju u kanjon Tare (najniža tačka Nozdruć, 506 m), a na jugu u kanjon Bukovice i Komarnice. Istočno od Durmitora je visoravan Sinjajevina, a on sam naslonjen je na talasastu površ Jezera i Pivske planine. Zapravo, riječ je o jednoj složenoj cjelini planinskih vijenaca, visokih vrhova, dubokih udolina i kanjona, prostranih šuma, neobičnih jezera, pećina, jama. Posvuda tragovi dugog rada lednika, erozija, gomilanja i drobljenja. Dugog vremena. Dugačak je oko 55 kilometara, širok oko 20 km. Visinska razlika 2.000 metara.

Pretpostavlja se da su ovoj porodici džinova ime smislili Kelti. Šta su Kelti radili na jednom od najljepših djelova Dinarida, Durmitor nam još nije otkrio. Ali zato nikada nije skrivao sopstvenu raskoš: ljubiteljima snijega ponosno pokazuje veličanstvenu zimsku jednostavnost, planinarima, istraživačima i željnima tišine neobične pejzaže i izvanredne ukrase, originalne nepomične stijene i čudnovate vode, biljke kakve niko drugi nema.

Najveća dolina na Durmitoru je Pošćenska dolina. Duga je oko 8 km, široka oko dva.

Durmitor ima i živi lednik (Debeli namet). Zbog krečnjačkog sastava, nedostaju mu površinske vode, ali zato ima obilje podzemnih i brojne izvore, čak i na velikoj visini. Na 2.000 metara je izvor Savina voda.

O davnim vremenima na Durmitoru govore tumuli, veliki broj stećaka („grčka i rimska groblja“) u nekropolama u Novakovićima i Barama Žugića. Zatim, 14 km od Žabljaka, ostaci grada Pirlitora, vjerovatno iz 14. vijeka. Manastiri Dovolja i Sv. Arhanđela Mihaila na Tari podignuti su u 15. vijeku, a manastir Dobrilovina, važan kulturni centar, u 17. vijeku. Zanimljivo je i narodno graditeljstvo, stare vodenice i „savardaci“ – kružne kolibe sa strmim krovom od slame.

NACIONALNI PARK DURMITOR

Da bi se zaštitilo ovo izuzetno područje, 1952. godine na Žabljaku je osnovan Nacionalni park „Durmitor“. Površina parka je 36.857 hektara, na području opština Žabljak, Pljevlja, Plužine, Šavnik i Mojkovac. Obuhvata masiv Durmitora, djelove površina Jezera, kanjon Sušice, kanjon Tare od ušća Ravnjaka do granice sa Bosnom i Hercegovinom (60 km), kanjonske doline Vaškovske rijeke i Drage, izvorište Bukovice, Komarnice, Grabovice, Zabojsko jezero.

Cijelo područje Durmitora, sa najvećim dijelom kanjona Tare, uvršteno je u Spisak svjetske kulturne baštine, u Parizu, 1980. godine. Posebne vrijednosti Nacionalnog parka su kanjon Tare, Crna poda – šuma crnog bora, Crno jezero, prašuma smrče i jele kraj Mlinskog potoka, sliv Škrčkih jezera i kanjona Sušice, biološki rezervat Barnog jezera, Zabojsko jezero. Na području nacionalnog parka ima 186 pećina i 118 jama.

PIVSKA PLANINA

Pivska planina je velikim dijelom visoka zaravan, prosječne nadmorske visine 1450 m. Njene prirodne granice su kanjoni Tare, Sušice, Pive i Komarnice i masiv Durmitora.

Okružena grandioznim kanjonima, među najdubljim i najvećim na svijetu, nije baš pristupačna. Zato je uvijek pomalo usamljena, a zimi često i sasvim odsječena od svijeta.

Pivska planina se proteže u smjeru sjeverozapad-jugoistok, duga je oko 40 kilometara, široka oko 12. Obod zaravni nešto je viši od središnjeg dijela i strmo prelazi u kanjone, duboke i do 1000 metara. Na zaravni su mnoge plitke vrtače, a osim Crkvičkog polja, najveće ravnice na Pivskoj planini, brojne su uvale i dolovi (Nedajno, Kneževići, Bojati i druge).

Sredinom Pivske planine proteže se niz uzvišenja, od kojih su važnija: Badoševica (1851m), V.Buručkovac (2094), Lojanik (1889), Suvi klek (2092), Planinica (2004), Milogora (1763 m) i Tršteno brdo (1772).
Bezvodnost je najveći problem. Kilometrima se planinom može pješačiti a da se ne naiđe na izvor, potok, rječicu.

Tokom srednjeg vijeka, u vrijeme kada je Pivom vladao herceg Stjepan i stvarala se Hercegovina, na ovom području je bilo vrlo živo. Stjepanovi tragovi su ostali sačuvani do danas, bilo preko toponima bilo preko ostataka građevina koje je podigao. Tako su u selu Hercegova strana, u blizini Trse, bili njegovi katuni, a na mjestu gde se sastaju Piva i Tara još postoje ostaci Soko grada, nekadašnjeg sjedišta.

U selu Trsa se nalazi crkva Svetog Đorđija, zadužbina Kralja Nikole, sagrađena 1889. godine. Ljepoti Pivske planine, osim fantastičnih vidikovaca, svoj doprinos daje poljsko cvijeće, ali i miris borovine. Naravno, da sva čula uživaju tu je i pivski kajmak, ali i sir, jagnjetina, krompir…

PARK PRIRODE PIVA

Park prirode „Piva“ se nalazi na krajnjem sjeverozapadu Crne Gore, između državne granice sa Bosnom i Hercegovinom i granice Nacionalnog parka „Durmitor“.

Obuhvata planinske površi sa bogatim pašnjacima i šumama, duboko usječene kanjone Tare, Pive i Sušice, kao i jezera – Stabanjska i Trnovačko.

Područje parka ima veoma raznolike ekosisteme i staništa. Registrovano je oko 1500 vrsta biljaka, od kojih su mnoge rijetke i ugrožene vrste. Šume bijelog i crnog bora, bukve i jele, javora, smrče i jasena dobro su očuvane. U njima žive i medvjedi, divlje svinje, a u lišćarskim šumama i srne.

Rijeke, posebno Tara i Piva, bogate su potočnom pastrmkom, lipljenom i mladicom. U prirodnim jezerima osjećaju se bezbjedno maleni tritoni.

Predio čine kompletnim dvadesetak sela i brojni katuni, koji svjedoče o istoriji i kulturi Pive.

SINJAJEVINA

Sinjajevina (stariji, autentičniji naziv Sinjavina) je najveći pašnjak Crne Gore, najveći i na Balkanu. Zauzima više od 60 kvadratnih kilometara. Oivičena je kanjonima moćnih planinskih rijeka. Na jugu protiče Morača, dok po istočnoj i sjevernoj strani ovaj prostor okružuje Tara. No, najprije, to možda jeste možda nije planina. I geografi se dvoume. Za neke je ona planinska površ, plato, prosječne visine oko 1.600 metara.

Kako god definisana, posebna je. Bez izvora, bez drveta, uzbunjuje i budi sjetu i tugu, nemir i jezu, dodiruje i podsvijest. Ali nekom usamljenošću i nježnošću u predvečerje stekne naklonost. Njena sivo-zelena ljepota, naizgled okamenjena jer Sinjajevina je sva kamen, tek zabašuren travicom, zapravo je ljepota konjskih sapi. Sjaj koji titra, snaga svakog trena spremna da se u krila preobrazi. Zmaj. Na Sinjajevini vi ste na leđima džinovskog, začaranog zmaja. Spava, privezan rijekama, sputavaju ga Tara, Morača, Tušinja i Bukovica, i sasvim sigurno sanja. Ljeti, kad se među pršljenovima strašnog zmaja još bijeli snijeg, kad su vrtače i rupe prazne i vuku negdje naniže, kad se ovce šunjaju oko lokvi, ovdje je veoma svježe.

Dakle, za stočare, što su nekad bili gotovo svi njeni stanovnici, dragocjenost. Uvijek se tačno znalo na koji dio koje pleme ima pravo. Sinjajevina se pruža u pravcu jugoistok-sjeverozapad. Široka je prosječno 15 kilometara. Dužina – 40 kilometara. Osim užitka u prolasku ili boravku na katunu, pružiće i ispunjenje koje donosi osvajanje vrhova, jer ih ima nekoliko visokih. Najviši je Jablanov vrh, 2.203 mnm. Prate ga Veliki Pećarac 2.042, Starac 2.022, Korman 1,923 mnm.

Klima na Sinjajevini je veoma surova. Kao valovita visoravan, Sinjajevina je magnet za hladan vazduh i oblake. Kažu da nju, kada je već svuda okolo vedro, poslednju napuštaju.

Da su čak i jezera začarana, dugo već, govore njihova imena i to što su u poodmakloj fazi izumiranja: Zabojsko, Zminičko, Riblje, Vražje jezero.

Crkva Svetog Vasilija Ostroškog u katunu Okrugljak ima i veliki istorijski značaj. Sagrađena je krajem 19. vijeka, a obnovljena 1992. Prilozima su je podigli Bjelopavlići u znak zahvalnosti kralju Nikoli što im je poklonio dio Sinjajevine zbog zasluga tokom oslobodilačkih ratova protiv Turaka.

Poslije Drugog svjetskog rata, kako su se tokom nagle industrijalizacije praznila sela, praznili su se i katuni. Na Sinjajevini je bilo sve manje ovaca, sve manje koliba. Bila je nepoznata i turistima. A onda su stvari počele da se mijenjaju. Biciklisti prvi otkrivaju ljepotu njenih samo na prvi pogled monotonih pejzaža. A i zimi se ovdje organizuju pohodi na krpljama. Mami Sinjajevina turiste, i ljeti i zimi, a tako i treba da bude.

PROŠĆENSKE PLANINE

Sjeverno od desne obale Tare pružaju se pitome Prošćenske planine, sa desetak pristupačnih vrhova, izvanrednih vidikovaca.

Strane Prošćenskih planina prema rijeci Tari su veoma strme, gotovo vertikalne. Ali, sa njihovih ivica pruža se jedinstven pogled na čuveni tarski kanjon, najdublji ali i najljepši evropski kanjon. Slijede prostrane, blago zatalasane livade (na oko 1.400 metara visine), stoljetne četinarske šume, bistri i hladni izvori i potoci, vrtače i dolovi na kojima su se smjestili katuni prošćenskih stočara.

Prošćenske Žari, Meki do, prostrano Stupsko polje, Burenski do, Barice, Ljeljeni vrh, kao najviši, sa 1.856 metara – dio su idile Prošćenskih planina. Nešto niži vrhovi su Goveđa glava (1656 m), Ledenice (1689 m), Sveviđe (1556 m), Zabrćka glava (1752 m), Baltića šiljak (1673 m).

Jedan od izuzetnih prirodnih bisera i turističkih aduta Prošćenskih planina je i gotovo potpuno nepoznata prašuma crnih borova Stupski potok. Pripada Nacionalnom parku Durmitor, a mještani je zovu i „nevidljiva“, i to s razlogom.

Prašuma Stupski potok se, zaista, ne vidi dok ne nagazite na nju, i to bukvalno. Nalazi se u jednoj udolini, površine 25 hektara, u Tarskim stijenama, ispod same ivice visoravni, tako da se sa zemlje može vidjeti samo iz neke vrste ptičje perspektive, i to ako joj se priđe na nekoliko metara! Pravi utisak o toj šumi dobija se tek kad se uđe u nju.

Sjeverno od Stupskog polja prostire se krečnjačka uvala Crvena lokva, sa brojnim vrtačama po dnu. Pretpostavlja se da je nastala onda kada je rijeka Tara imala mnogo viši nivo, dok je kroz Crvenu lokvu proticala rječica. Tara je vremenom produbljivala svoje korito, a rječica koja je proticala uvalom počela je da ponire i na kraju nestala.

LUKAVICA

Na Lukavici ljepotici ima jezera koliko i dana u godini. Tako su brojale vile, a i novije statistike slično kazuju.

Lednik je u davnoj prošlosti ostavio tragove i na Lukavici, pa će vas zadiviti razni prirodni oblici. Zbog lednika su nastala i dva jezera, Kapetanovo i Manito jezero.

Lukovica mami i impresivnim vrhovima Velikog Žurima (2.036 m) i troglavog Malog Žurima (1.984 m). Iako katuna nema kao nekad, ovaj kraj je toliko lijep da ga planinari, biciklisti, motociklisti i ljubitelji off-road avanture obožavaju. Kažu da bar jednom u životu treba doći pod Žurime – u proljeće. Onda kada bjelini zaostalog snijega konkuriše suptilna bjelina cvijeta dokoljena, poznatijeg kao narcis.

SLALOM IZMEĐU DŽINOVA (VISINE)

Brojke dovoljno govore:

Sa 1.856 metara, Ljeljeni vrh je najviši vrh Prošćenskih planina. Ledenica ima 1688, Javorova gora 1714.

Među najvišim vrhovima Sinjajevine su Mramorje (1.852), Veliki starac (2.022), Veliki Pećarac (2.041), Jablanov vrh (2.203), Vranova glava (2.215),Torna (2.253), Babin zub (2.277).

Pivska planina ima tri niza vrhova, u njima su: Bobotov vrh (1.774 m), Vagan (1.776), Trešteno brdo (1.772), Milogora (Veliki Ljeljenak, 1.768 m), Velika Orajevica (1.839), Planinica (2.051), Prečanska strana (2.005).

Na Lukavici su prekrasni Veliki Žurim i Mali Žurim (2.036, 1.984).

Najviša tačka Durmitora je Bobotov kuk: neskromnih 2.523 m. Ali nije usamljen među oblacima: vrhova preko 2.000 metara ima čak 60, a preko 2.300 metara – dvadesetak. Najpoznatiji su Šljeme (2.455 m), Đevojka (2.440), Prutaš (2.393), Savin kuk (2.313), Međed (2.280), Šareni pasovi (2.248), Veliki Štuoc (2.104)…